Bez uvrede, molim... ili zašto volim jazz

Tekst o glazbi zapravo i nije posve primjeren stranicama audiofilske tematike. Slično kao što nema niti jednog relevantnog glazbenog časopisa u kojem bismo mogli čitati ozbiljne i uvjerljive tekstove o audio elektronici, tako se niti tekstovi o glazbi sa stranica audio magazina ne uzimaju previše ozbiljno. Razlog tome ne može biti nekvaliteta tekstova, pa čak niti manje poznata imena autora, jer se, ne tako rijetko, radi o kvalitetnim tekstovima poznatih autora. Prije svega razlog treba tražiti u temeljnoj nezainteresiranosti većine čitatelja jedne tematike za onu drugu. Na žalost.

Dakle, ovo i nije tekst o glazbi nego o tome zašto volim određenu vrstu glazbe. Otkrivajući razloge moje privrženosti jazzu vjerojatno će biti lakše razumjeti i zašto tekstove o glazbi na stranicama audiofilskih magazina nitko ne shvaća ozbiljno.
Što je uopće glazba? Definicija ne postoji, jer ako odbacimo melodiju i ritam, bez kojih neka djela još uvijek opstaju kao glazba, ostaju tek zvukovi. U nekim djelima zvukova je manje od tišine, ali još uvijek se vode pod glazbu. Dakle kada zvuk postaje glazba? Ne znam, a sumnjam da i bilo tko drugi zna, jer se pod utjecajem glazbenih inovatora i kritičara danas svašta naziva glazbom. Za mene je ono što čini glazbu melodija. Ritam dosta pomaže. Za svakog je glazba nešto drugo, osobito dobra glazba. Za pretpostaviti je da je glazbeni ukus dobrim djelom stvar genetskog nasljeđa uz nešto osobne socijološko kulturne podloge koji se tijekom godina nadopunjuju – nešto poput karme i darme. Samo nepostojanje teorije o glazbenom ukusu izvrsna je podloga za nepregledna teoretiziranja o istom. Evo i moje... Ako odbacimo eksperimentalne poduhvate glazbenih inovatora koji u mučnoj tišini sjede za klavirom, onih koji bacaju lonce, onih koji natežu mačke za rep i ograničimo se na ona djela uz koja ne trebamo dodatna pojašnjenja o namjerama umjetnika da bismo znali da je riječ o glazbi možemo reći da je glazba neki niz tonova. Niz tonova koji će u nama izazvati ugodne emocije je glazba. Nekome je to i šuškanje novčanica – evo zašto ne postoji definicija glazbe. Možda je sklonost nekoj glazbi određena “rezonantnim spektrom” dijela mozga zaduženog za ugodu, pa razvijamo sklonost prema nizovovima zvukova čija harmonička struktura pobuđuje taj dio mozga.

Uglavnom, jazz glazba je ta koja u meni najintenzivnije izaziva ugodne emocije. Pop/rock glazba iako zabavna, dopadljiva i u nekim prilikama nezamjenjiva, za moje ukus više nije dovoljno slojevita da bih u njoj mogao intenzivno uživati. Tu prije svega često nedostaje nešto više od jednostavne melodije i ritma, a previše se oslanja tekst pjesme. A uz nekoliko izuzetaka vokalna glazba nije ono što volim. Najčešće slušajući takvu glazbu niti ne pratim riječi, već ih doživljavam kao sastavni dio određenog djela. Promjenite pjevača/icu i promjenili ste glazbeno djelo. Samo što se u pop/rock glazbi varijacije jedne skladbe uglavnom i svode na to, pa su nove verzije uglavnom prepjevi. Nakon nekoliko godina pomalo se iscrpio moj interes za pop/rock glazbu. Zapravo, uvijek sam volio i još uvijek volim slušati funk/soul, no ta glazba ne uspijeva dovoljno okupirati moju pzornost, pa je češće u funkciji nekakve zvučne kulise za razne druge aktivnosti.

Vjerojatno zbog takvog doživljaja glazbe volim jazz. Iako stotinu puta odsvirana jedna melodija svaki je put temelj za novo glazbeno djelo. U jazz glazbi varira sve; od sastava instrumenata, tempa, ritma, tonaliteta dužine izvedbe- zapravo sve što glazbu čini glazbom, pa tako jednu melodiju možemo slušati u bezbroj potpuno različitih varijacija od kojih će mi se neke svidjeti više, a neke manje, ali već samo slušno istraživanje i procjenjivanje ovakve glazbene reinkarnacije pričinja mi zadovoljstvo. Pravo je zadovoljstvo slušati i potpuno novo glazbeno djelo. No, mislim da se za potpuno uživanje u jazzu potrebno s tom vrstom glazbe upoznavati postupno. Uglavno se sve svodi na to da u životu čujete neko popularno jazz djelo koje vam se jako dopadne i tako krene. Najčešće je u početku riječ o jazz evergreenima – standardima, pa zatim ti standardi u raznim obradama i tako dalje sve do potpuno novih i kompleksnih jazz djela. Možda čak i free, ali za mene rijetko. Često mi se kad slušam free jazz čini da bih se i ja bez bilo kakve glazbene naobrazbe i sviračkog znanja mogao neprimjetno “provući” među izvođače. No, jazz je toliko širok pojam difuznih granica da mi predstavlja beskrajan izvor nove, zanmljive, dobre glazbe.

To je upravo i razlog zbog kojeg rijetko uživam u klasičnoj glazbi. Ako niste primjetili, ta glazba je “mrtva”. Posljednji značajni protagonisti klasične glazbe umrli su početkom prošlog stoljeća! Većina klasičnih glazbenih djela stara je stoljeće ili dva. No, to bi bio manji problem. Klasična glazba se ne mijenja. Odnosno, svira se prema notnom zapisu. Kakav je užitak slušati 1500-tu izvedbu Beethovenove 5. simfonije? Koliko užitka mi može donijeti uživanje u nijansama izvedbe istog glazbenog djela? Ništa od toga nije za mene. Iako klasičnu glazbu volim i cijenim ne mogu reći da sam i njen ljubitelj. Ja sam površan tip – ne zanimaju me sitne promjene tempa, dinamičkih odnosa djelova orkestra i slično. Nakon 100-tinjak snimki nekog djela valjda se skupilo i nekoliko vrhunskih, čemu ponovno snimati? Razlike za opsesivce. Ja sam zadovoljan s jednom dobrom snimkom. Ali poslušajte neki jazz standard u pet različitih izvedbi. Zato volim jazz.

DrZ Laboratorij