AUDIOFILI, GLAZBA I DOBAR ZVUK
Neki ljubitelji glazbe su audiofili. Neki audiofili su ljubitelji glazbe. Iako bi nekako samo po sebi bilo razumljivo da su svi audiofili ljubitelji glazbe to zapravo nije točno. Svatko tko među svojim poznanicima ima više njih koji se ubrajaju među audiofile, tj. ljubitelje dobrog zvuka, jednostavnim opažanjem lako može doći do zaključka da se njihove glazbene kolekcije često svode na nekoliko desetaka naizgled nasumično odabranih naslova. Često je tim skromnim kolekcijama zajednička iznadprosječna kvaliteta snimke, a nerijetko i «test» kao jedna od riječi u naslovu.
Što tu ne valja? Osnovni problem kod takvih audiofila, a čini mi se da medju audiofilima upravo takvi prevladavaju, je to što oni zapravo ne slušaju glazbu. Ako ne postoji ljubav prema glazbi teško je očekivati da će takav audiofil posjećivati koncerte. Ako ne posjećuje koncerte kako uopće može znati da je ono što sluša kod kuće dobar ili loš zvuk.
Kako prepoznati prirodni zvuk? Cilj visokovjerne reprodukcije zvuka je mogućnost rekreacije nekog glazbenog događaja pomoću uređaja za reprodukciju zvuka. Iako se audio entuzijasti, znanstvenici i velike tvrtke već godinama trude ostvariti taj cilj, rezultati su još uvijek tek skup manjih ili većih kompromisa bez obzira na uložena sredstva.
Slušajući neki audio sustav kod kuće mi ćemo spremnije prihvatiti jedan skup kompromisa od drugog. Dakle, ovisno o našoj percepciji glazbe uživo «prepoznat» ćemo reprodukciju koja nas više podsjeća na ono što slušamo na koncertu. Neki nedostaci smetat će nas više, drugi pak manje, a tolerancija na pojedine manjkavosti biti će potpuno individualna. Dok jednog slušatelja u nekom sustavu izrazito zamara kolorirani timbar instrumenata, drugi će slušajući isti sustav možda pohvaliti izuzetno dobru dinamiku koja će ga podsjetiti na energiju žive svirke. Subjektivni doživljaj zvuka i glazbe glavni je «krivac» za nepostojanje «najboljeg» pojačala, CD reproduktora ili, uopće, audio sustava, ali i za veliki broj glazbenih pravaca i razilaženja u mišljenjima o kvaliteti izvođača.
Neizbježne manjkavosti u zvuku audio sustava uzrok su velikom broju izmjena komponenti audiofilskih sustava. Ono što sam primijetio tijekom puno godina bavljenja ovim hobijem je činjenica da oni audiofili koji su prije svega ljubitelji glazbe puno rijeđe mijenjaju komponente od onih audiofila čije se zbirke CD-a sastoje od tzv. «audiofilskih» i «test» naslova. Razlog tomu nije teško utvrditi. Ako poznajemo prirodni zvuk instrumenata naša će referenca pri odabiru komponenti sustava biti vrlo čvrsta i jasna. Tako relativno lako možemo odrediti da li sustav promjenom neke komponente svira bolje, tj. (nama) realnije, ili lošije. Pažljivim biranjem komponenti svakom promjenom napravit ćemo korak naprijed. Kod audiofila koji nemaju jasnu realnu zvučnu referencu promjena zvuka koju će izazvati promjenom neke komponente često će sama po sebi biti dovoljan razlog za kupnju iste. Pojačalo svijetlijeg zvuka biti će odabrano jer će na nekoj snimci isticati zvuk lupkanja čaša u birtiji gdje je snimana glazba. Zvučnici sa lagano istaknutim srednjetonskim područjem biti će kupljeni jer će isticati pjevače. Rezultat takvog pristupa kod sastavljanja sustava često se može čuti na audio sajmovima. Tzv. «analitični» - svijetli, tvrdi i prštavi zvuk većine tih sustava nema zapravo nikakve veze s glazbom koju slušamo uživo. Vlasnici takvih sustava često su nesvjesni da je ono što u zvuku ne valja potpuna neprirodnost koja zamara slušatelja, pa svakih nekoliko mjeseci odlučuju nešto promijeniti. Svaka nova promjena razlog je za ponovno preslušavanje istih deset test snimki. I tako u krug...
Dakle, umjesto test CD-a treba skupljati glazbu koju volimo i ići na koncerte takve glazbe. Jedino tako možemo biti sigurni da se promjenom CD reproduktora zvuk činele još više približio pravoj čineli, a ne pištolju Flasha Gordona.
DrZ laboratorij