3D i glazba

Kad sam počeo pažljivije slušati glazbu koju slušam, primijetio sam da kvaliteta zvuka utječe na doživljaj iste. Kvaliteta zvuka je relativno individualan pojam, ali neke će stvari pri reprodukciji zvuka velikoj većini ljudi zvučati kao pomak na bolje. Čistoću zvuka koja će biti rezultat manjih izobličenja pri istoj glasnoći prepoznat ćemo kao kvalitetu. Proširenje frekvencijskog odziva, također. Veću dinamiku zbog manje kompresije - ponovno kao rezultat manjih izobličenja pri većoj glasnoći, također. Utvrdiva razlika ovisit će o samoj veličini te razlike, ali i o perceptivnim mogućnostima slušatelja. Vjerojatnost je da će uvježbani slušatelj (audiofil), biti osjetljiviji na manje razlike od slučajno odabranog kandidata kojeg glazba zanima tek kao zvučna kulisa za ugodan drijemež.

Kao što sam prije napisao, kada sam, negdje u drugoj polovici osnovno-školske karijere, počeo pažljivije slušati glazbu, primjetio sam da «linija» koja je stajala u dnevnoj sobi «svira» puno bolje od radiokazetofona kraj mog kreveta. Prepoznao sam da je ono što je čini boljom čistoća i snaga, energija i emocije koje prenosi glazba kad ju se sluša na toj liniji.

Ponukan tom spoznajom kvalitete zvuka, počeo sam čitati ono malo teksotva o audio elektronici koji su mi uopće bili dostupni. U to vrijeme takve sam tekstove nalazio jedino u SAM-u, Avto magazinu i časopisima u čitaonici britanskog konzulata. Tako sam prvi put saznao da sam ja, zapravo, ljubitelj dobrog zvuka – audiofil.

Isto tako, saznao sam da je ono za čime svi audiofili tragaju – Sveti Gral Hi-Fija – rekreacija imaginarne, ali potpuno uvjerljive, trodimenzionalne zvučne slike glazbenog događaja snimljenog na nekoj ploči.

Čitao sam i gutao recenzije uređaja meni nepoznatih i egzotičnih imena i saznao da je pomoću najboljih (u to vrijeme «ezoteričnih» a ne «high-end») uređaja, vrlo lako moguće u zvučnoj slici «prebrojavati» redove orkestra, mjeriti udaljenost pjevača od mikrofona i orkestra, proračunavati kvadraturu koncertne dvorane i, uopće, dobiti potpuni uvid u prostorne odnose između glazbenika i prostora u kojem se glazba sa snimke izvodila.

Od tada sam i ja počeo tragati za hologramskim svijetom reproducirane glazbe. Kako su sustavi napredovali tako je prostor na snimkama postajao veći, no istodobno se moja kolekcija ploča, a onda i CD-a počela razdvajati u dvije grupe. Jednu, veliku, u kojoj se nalazila glazba koju volim slušati i u kojoj uživam, i onu manju, u kojoj su se nalazile razne «audiofilske» snimke i test ploče. Primjetio sam, također, da usprkos, sad već natprosječnoj, kvaliteti zvuka sustava, nitko od mojih poznanika ne-audiofila nikad ne komentira bilo što u vezi s prostorom, rasporedom glazbenika ili bilo čim u vezi 3D efekta koji je mene i većinu recenzenata u časopisima toliko fascinirao. Također sam primjetio da isti efekt ni meni nije posebno važan kad slušam glazbu koju volim, a da mi kod slušanja kojekakvih «audiofilskih» snimki (nešto poput obavezne lektire) jedino on pomaže da svoju pažnju usmjerim prema glazbi, odnosno zvuku. Također sam primjetio da mi uopće nije važno gdje stoje/sjede glazbenici kad ih slušam uživo, na koncertu. Zbog toga sam malo po malo, preispitujući svoje glazbeno-zvučne interese, utvrdio i prioritete kod sustava za reprodukciju glazbe.

Danas, nakon puno godina bavljenja hi-fijem i glazbom mogu slobodno reći da mi rekreacija prostora nije jako važan čimbenik pri procijeni kvalitete zvuka nekog sustava.

Dinamika i tonska ravnoteža za mene su na prvom mjestu. Da li ste primjetili kako prolazeći ispod prozora s kojeg dopire glazba možete, najčešće bez poteškoća, utvrditi da li je riječ o reprodukciji ili živoj svirci. Začujete li glazbu iza ugla, dok šećete gradom, vjerojatno ćete istog trenutka znati da li je riječ o živoj svirci. U takvim situacijama dinamika i «energija» zvuka i glazbe bez greške raskrinkavaju reproduciranu od žive glazbe.

Iskreno; puno puta sam na koncertima probao zatvorenih očiju doživiti «pravu sliku» zvučne pozornice, no nikad nisam uspio «prebrojati» redove orkestra. Sve ono što u prostornom smislu na koncertima čujem, više mi djeluje kao neki zvučni zid koji pulsira glazbenom energijom. U takvim trenucima puno me više od razmještaja glazbenika na pozornici fascinira snaga orkestra ili, na primjer, prirodna punoća i toplina tona trube, pri glasnoći od koje bi kod kuće prskala stakla na prozorima. Ili pak, fini odjek činele koji titra preko cijele dvorane. Uglavnom, takve stvari su ono što očekujem od zvuka svog sustava.

Do sad mi se očekivanja nisu u potpunosti ostvarila, ali, birajući komponente sustava vodeći se ovim vrijednostima, u glazbi kod kuće uživam više nego ikad prije, a i ne slušam više one dosadne «audiofilske» ploče i CD-e.

DrZ laboratorij